Kada netko sagradi ili kupi kuću odnosno stan, kažemo da je “osigurao krov nad
glavom”. Krovopokrivači nam zaista stavljaju krov iznad glave. Naime, kada svoj
posao dovrše zidari, tesari i drugi, krovopokrivači pokrivaju krovnu konstrukciju
građevine raznim materijalima. To mogu biti različite vrste crijepa, salonitne
ploče, ploče od eternita ili sličnih materijala, metalne ploče, a kojiput
i drvene pločice (šindra) ili pak tanki, posebno obrađeni kamen. Iznimno, neke
se građevine – kao spomenici seoske arhitekture – i danas mogu prekrivati slamom
ili nekim sličnim materijalom.
Općenito bi se moglo reći da krovopokrivači na krovne grede
pribijaju sloj dasaka, zatim – da bi krov bio vodootporan – postavljaju
izolaciju. Sljedeći korak u tom poslu jest pribijanje letvi. Kako će se one pribijati,
ovisi o materijalu od kojega će biti krov. Konačno se postavlja završni sloj krova i
učvršćuje – opet prema vrsti pokrova – čavlima, vijcima, žicom, žbukom,
bitumenom, gipsom ili na neki drugi način.
Krovopokrivači, naravno, rade na otvorenom, izloženi su vremenskim utjecajima: suncu, kiši, vjetru, hladnoći. Rad se odvija na visini, a zbog kosine krovova postoji opasnost od pada. Krovopokrivač pri radu najčešće kleči, čuči i puže površinom krova. Katkada uz pomoć čvrstih ili visećih skela radi i u drugim položajima.
Za ovo zanimanje važni su dobar vid i sluh, čvrsta tjelesna građa, uz neoštećenu funkciju kralježnice, ruku i nogu. Nužna je i opća tjelesna spretnost i gipkost. Bolesti unutrašnjih organa, oštećeni udovi, sklonost nesvjesticama, neurotski strah od visine – osnovne su zapreke bavljenju ovim zanimanjem.
Krovopokrivači se sada kod u školuju isključivo u obrt-ničkim školama, pa je i za njih uvjet za početak školovanja ugovor o naukovanju. Krovopokrivači se mogu zaposliti u većim građevinskim poduzećima, kod privatnih poduzetnika, a uz određene uvjete mogu osnovati i vlastitu tvrtku.
Krovopokrivačima su bliska zanimanja zidara i građevinskih tehničara.